Marko Milanović Litre putem društvenih mreža napao je predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca i osudio njegov pokušaj povratka verbalnog delikta u Hrvatsku
Apsolutno sam protiv bilo kakvog ograničavanja slobodnog govora u Hrvatskoj. Zašto se želi vratiti verbalni delikt u Hrvatsku u 21. stoljeću? Iskreno sam mislio da su takva vremena i politički sustavi iza nas…
No, Milorad Pupovac, zajedno sa svojim komšijama, umjesto da se bavi s problemima SPC-a ima obraza prebacivati Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj što i kako treba raditi. Očito mu je teško maknuti se od svojih uzora koji su istim metodama pokušavali diskreditirati hrvatsku povijesnu moralnu vertikalu Alojzija Stepinca.
Pupovac kritizira Katoličku crkvu a zaboravlja na SPC-ovo huškanje na ratnu pobunu, podržavanje vojnih i paravojnih formacija diljem okupirane Hrvatske tijekom Domovinskog rata, posvećivanje tenkova koji su iz Beograda išli pokolj prema Vukovaru i Hrvatskoj…
Da je Pupovac tijekom Domovinskog rata čistio u svom dvorištu tko zna koliko Hrvatica i Hrvata ne bi zašutjelo zauvijek.
„Svećenici su nas ponekad zbunjivali ukazanom pažnjom. Govorili su da nas je sami Bog poslao da spasimo srpski rod.” – Radovan Karadžić
„Srbi ne mogu živjeti sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj.” -patrijarh Pavle
„Srpski narod je već pola stoljeća politički razdrobljen i izdjeljen neprirodnim granicama koje rasjecaju njegov živi organizam. (…) Njih je isplanirala komunistička Internacionala, ostvarila neofašistička i ustaška okupacija, a utvrdila i produžila, protiv volje srpskog naroda, Titova komunistička diktatura preko svog izrazito antisrpskog AVNOJ-a. (…) Zbog toga, ni Srpska pravoslavna crkva, ni srpski narod nikada nisu priznali umjetne i nelegitimne “avnojevske” unutrašnje granice…” -Priopćenje arhijerejskog sabora SPC, siječanj 1992.
„Kičmena moždina tih Ujedinjenih zemalja već se zna i ona se, i pored svih tegoba, ponovo oblikuje, a to je Srbija i Crna Gora. Zatim tu spada istočna Hercegovina, jedan dobar dio Bosanske Krajine, Srpska Krajina… Konture tih srpskih zemalja već su se nazrele tako jasno u svim ovim zbivanjima i samo je velika nesreća što na vapaj i krik Srpske Krajine nije uslišeno u pravom trenutku…” – Amfilohije Radović
„U ime pravde Božje, na osnovu svjedočenja naše subraće arhijereja iz Bosne i Hercegovine i drugih pouzdanih svjedočenja, izjavljujemo sa punom moralnom odgovornošću da takvih logora u Republici Srpskoj Bosne i Hercegovine, kao ni u Srpskim Krajinama, niti je bilo niti ima.” – Priopćenje arhijerejskog sabora SPC, prosinac 1992.
„Sa punom odgovornošću pred Bogom i svojim narodom i ljudskom povijesti pozivamo sav srpski narod da stane u obranu stoljetnih prava i sloboda, svojih vitalnih interesa nužnih za fizički i duhovni opstanak i opstanak na svojoj očevini i djedovini… Mi danas ne možemo pristati, niti možemo nametnute nam u Ženevi odluke o postotcima i mapama prihvatiti, te da ostanemo bez svojih: Žitomislića na Neretvi ili Saborne crkve u Mostaru ili crkve Sopotnice na Drini, Manastira Krke ili Krupe u Dalmaciji, Ozrena i Vozuće u Bosni, Prebilovaca u Hercegovini ili Jasenovca u Slavoniji.” -SPC, “Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti”, 1994.
