In memoriam: Nenad Kovačević – Vuk, a Čovik. Čovičina!

Oden nakon posla nakratko doma pa u kafić. Lipa noć, reka bi Čače. Nakon vitrovitog dana baš lipa večer. U kafiću ugodna i tiha glazba. Nešto malo svita. Dva mlada konobara. Donili mi dozu kofeina. Sutra je Dan Sela. Možda bi moga moga do knjižnice. Mirita Selo dvi riči…

I iša bi kroz uru-dvi štagod napisati. O Selu. Da mi konobari uz kofein nisu “servirali” i jednu novost. Tužnu novost. O čoviku “iz Sela”. O Vuku. Koji je u Vodice doša iz Sinja. Iz okolice Sinja. I udomaćija se vode. Baš pravo. Pa zato i kažen da je iz Sela.

Stalo mu alkarsko srce. Srce koje je u Vodice dovukla jedna naša draga Vodiška. Mare. Marija. Čale naša. I ona je jedna od onih vječno nasmijanih. I nikad ta nije prošla pored vas a da se nije javila. Veselo. Ona i njen pas. Atletičarka Marija.

Doma mi je osta ključ od knjižnice. Već je prošlo jedanaest, ali iden doma po njega pa ću natrag na rivu. Vidin i da triba popraviti zastave koje vise sa prozorov knjižnice. Hrvatska se i neloše drži, ali službena bandira od Sela cila je nekako skupljena i nakriva. Vitar učinija svoje.

Ujutro će procesija. Valja ih dovesti u red.

Kad je bila procesija na Veliki Petak prošlo se i Dražijevom ulicon pa onda i pored Čorićeva turnja. A negdi na po puta i pored kuće Fržopovih. Marijine i Vukove kuće. Priča mi Frane Balijev, prometni redar, da je u ulici bilo nekoliko parkirani aut pa ih je tribalo maknuti. Jedna je bila i Vukova. Frane i Kreso znaju se snaći u takvin situacijama. Dobro poznaju jude pa in ne triba puno vrimena da odreagiraju. Naravno da i Vuka dobro znaju. Pa su ga lipo zamolili da zakratko makne autu i stvar je bila riješena. Lako ti je sa dobrim čovikom….

Kad smo kod dobrog čovika, baš tim ričima opisala ga je Barbara Olegova svojoj Toniji. Imala je potrebu oprostiti se s njim objavom na fejsu. Pa je prepričala šta je rekla Toniji. “Onaj barba sa bradom, za kojeg bi, da ga ne znate, na prvu mogli svašta pomisliti, a prevarili biste se… Jer, on je jako dobar čovik.”

Vidin da je Vukova slika objavljena i na stranici Vodičanke i Vodičani. Sitila ga se i Mateja.

A, znate li uopće kako je ime Vuku? Jednom zgodom mi je to reka pa san ga zapamtija. A stoji ono i na njegovom fejsu. Nenad Kovačević. Ode Nenad nenadano.

Koja lipa noć. A tako tužna.

Dok san bija na kavi, javlja san vijest o Vuku svojim sestrama i kolegicama s posla. One su je već znale. Kolegice. Neke osobe javljale su istu stvar meni. Ivana Latinova, primjerice. Zapravo, provjeravala je jesan li šta čuja o tome. Nadajući se kako ću joj reći da to nije istina. I njoj je bija drag. A, kome nije?!

Mogu misliti kako se sad osjećaju i njegovi “okitaši”. Prijatelji iz moto kluba. Koliko znan, jubav prema motorima ga je i dovela prvi put u naše Selo. Svidili mu se vodiški motoristi. A onda je upozna i svoju Mariju…

I, eto. Mislija san napisati koju o Selu, a pisa san o tome kako je alkar Neno “diga sidro”. Pa se zaputija tamo negdi gori. Ali, i to je priča o Selu. Tek to je prava priča o Selu. Koje sada tuguje. Koje, iako je naviklo na loše vijesti, uvik zna na pravi nači odžalovati svoje jude.

U ime tog Sela, koje je Vuk iskreno volija, a znan da je i ono njega istom mjerom prigrlilo, upućujem iskrenu sućut njegovoj Mariji i svima koji su ga volili. A tih nije malo…

Fotografija preuzeta sa FB Ivan Jozić

Ivica Bilan