Prije 54 godine – 1972. tadašnja milicija i Udba upale u Maticu hrvatsku i počele s hapšenjem
Dana, 11. siječnja 1972. tadašnja milicija i pripadnici Službe državne sigurnosti (SDS) upale su u prostorije Matice hrvatske u Zagrebu, a taj događaj pod naredbom jugoslavensko-komunističkoga režima ujedno je označio i nasilno gušenje pokreta poznatog kao Hrvatsko proljeće. Nakon sjednice u Karađorđevu (prosinac 1971), jugoslavenski državni vrh na čelu s Josipom Brozom Titom odlučio je slomiti reformski pokret u Hrvatskoj. Matica hrvatska bila je označena kao “žarište nacionalizma” i glavni ideološki protivnik režima jer je oko sebe okupljala intelektualce, studente i promicala hrvatski identitet, jezik i kulturu.
Piše. Smiljana Škugor Hrnčević
Sam milicijski upad i uhićenja dogodila su se u ranim jutarnjim satima 11. siječnja 1972. Jake snage milicije opkolile su zgradu Matice hrvatske na Strossmayerovu trgu, potom upale u urede, zaplijenile kompletnu dokumentaciju, arhive, popise članstva i rukopise. Tijekom tog i narednih dana uhićeni su Matičini dužnosnici Marko Veselica, Šime Đodan, Vlado Gotovac, Hrvoje Šošić, Jozo Ivičević, Zvonimir Komarica, Ante Glibota, Ante Bačić, Vlatko Pavletić i drugi.
Rad Matice hrvatske nasilno prekinut
Rad Matice hrvatske nasilno je prekinut. Iako službeno nije bila zakonski ukinuta, de facto je prestala postojati jer su njezini čelnici bili u zatvoru, a rad joj je vlast zabranila. Odmah su ugašeni Hrvatski tjednik (koji je u to vrijeme imao golemu nakladu) i drugi Matičini časopisi.
Većina uhićenih intelektualaca osuđena je na višegodišnje kazne strogog zatvora (uglavnom u Staroj Gradiški i Lepoglavi) zbog “kontrarevolucionarnog djelovanja” i “napada na državno uređenje”.
Povjesničari su suglasni da je upad milicije u Maticu hrvatsku početak razdoblja poznatog kao “hrvatska šutnja”, koje je trajalo sve do kraja 1980-ih.
Matica hrvatska obnovila je svoj rad tek nakon demokratskih promjena, na obnoviteljskoj skupštini u prosincu 1990. godine.
Sve dokumentirano u zborniku “Hrvatska i Hrvatsko proljeće 1971.”
U povodu brutalnog milicijskog upada i hapšenja iz 1972., Matica hrvatska je 2017. objavila zbornik radova “Hrvatska i Hrvatsko proljeće 1971.” koji je uredio Igor Zidić. U njemu su radovi sa znanstvenog simpozija održanog 2012., a uvršteni su i radovi aktera iz ‘71.: Dražena Budiše, Joze Ivičevića, svjedočenja Marka Veselice, ali i radovi Božidara Novaka, Ivice Vrkića, Mate Artukovića, Josipa Mihaljevića itd. Ukupno 34 rada. Među njima možda je najzanimljiviji rad Joze Ivičevića „Kako su montirani politički procesi“, uz priložene dokumente.
Tito Maticu hrvatsku okaraktezirao „kao žarište kontrarevolucije“
Kada je jugoslavenski diktator Tito u Karađorđevu na sjednici Predsjedništva SKJ 1. prosinca 1971. rekao da je u Hrvatskoj na djelu nacionalistička kontrarevolucija koja želi uspostaviti državu nalik Pavelićevoj NDH te dodao da je u središtu te revolucije Matica hrvatska (MH), bio je to znak unitaristima i represivnom aparatu da se svim sredstvima obračunaju s najstarijom hrvatskom kulturnom institucijom. Tito je Maticu hrvatsku okarakterizirao kao „paralelnu partiju“.Bojao se na Maticu ići frontalno zato što je, kako je obrazložio, „šovinizam rastao i doveo danas do tih dimenzija s kojima ja ne znam kako ćemo sada izaći na kraj“. Zatim je najavio mogući državni udar uz pomoć JNA, napisao je Ivičević.
U Karađorđevu je taktički odlučio da se ne donesi odluka o zabrani Matice, ali je sugerirao da se ide u akciju „protiv onih koji su sada najglasniji, koji, kako je rekao “vama najviše štete i koji su već odavno zaslužili da budu ne samo izolirani već i potpuno onemogućeni“. Rekao je i kako „znamo da postoji takozvani revolucionarni komitet pedesetorice“ koji „rukovodi svim tim akcijama“, a žarište je Matica hrvatska. “Te su stvari tako daleko otišle da se ne može više čekati“, govorio je Tito te je od hrvatskih komunista tražio konkretne mjere. Izradio ih je Izvršni komitet CK SKH, a Gradska partija formirala je aktiv SKH od članova MH kako bi se tobože onemogućilo njezino pretvaranje u političku organizaciju. Za slamanje “kontrarevolucije” bili su zaduženi i komunisti na terenu gdje djeluje Matica hrvatska.
Prvi savjetnik u operaciji slamanja Matice hrvatske bio je Jakov Blažević
Josip Vrhovec, sekretar Izvršnog komiteta CK SKH, tražio je od predsjednika Matice Ljudevita Jonkea da se „izluče“ pojedinci iz MH ili da sami podnesu ostavke. No Matica nije pristala na pojedinačne ostavke odnosno „unutrašnju diferencijaciju“. Nakon toga započeo je progon hrvatskih intelektualaca u Matici, i to noću 11. siječnja 1972. Policija je napala i središnjicu i ogranke MH, a osumnjičene odvela na saslušanja. Samo 11. siječnja lišila je slobode 189, a poslije je provjerila svih 50.000 matičara.
Izvršni komitet CK SKH, zadužen za organizaciju i političko pokriće progona, oformio je dvije „radne grupe“. U grupi pravnih stručnjaka, zaduženih za političke procese, bili su: Josip Hrnčević, Vlado Ranogojec (onaj čiji je naziv ulice na Jarunu ‘preživio’ sve zagrebačke gradske vlasti od hrvatskoga osamostaljenja 1990. do danas) i Jure Ivezić, koji su se kao tužitelji zagrebačkog prijekog vojnog suda „proslavili“ smrtnim presudama i nakon završetka Drugoga svjetskog rata.
Nakon slamanja Hrvatskog proljeća bili su zaduženi za kaznenu analizu Matice, a njihov prvi savjetnik bio je Jakov Blažević, koji je ranije odigrao svoju prljavu ulogu protiv kardinala Alojzija Stepinca. A kada je u siječnju 1972. počela istraga protiv „matičara“, Izvršni komitet CK SKH formirao je i Koordinacionu radnu grupu koja je imala zadatak „pravilnog informiranja javnosti o toku, činjenicama i karakteru istrage i priprema suđenja i koordinaciono djelovanje svih faktora koji sudjeluju u postupku“.
U njoj su bili: član IK CK SKH Ante Josipović, sekretar informiranja u Izvršnom vijeću (vladi) SRH Mirko Bilić, partijski čovjek na RTV Zagreb Ivica Krizmanić, okružni javni tužitelj Bogumil Zuccon i Mane Trbojević, sudac Okružnog suda Zagreb pred kojim će se održati glavni procesi.
Operativnom akcijom „M“ (prvo slovo Matice hrvatske) počela su uhićenja „kontrarevolucionara“ iz MH, a provodile su je Služba državne sigurnosti, kolokvijalno zvana Udba, i Služba javne sigurnosti (policija), dakle politička i kriminalistička policija.
U prvoj fazi trebalo je prikupiti dokazni materijal o neprijateljskoj djelatnosti Slobodana Budaka, Brune Bušića, Šime Đodana, Ante Glibote, Vlade Gotovca, Joze Ivičevića, Jure Jurasa, Tomislava Ladana, Ivana Milasa, Vlatka Pavletića, Danila Pejovića, Nevena Šegvića, Hrvoja Šošića, Franje Tuđmana, Marka Veselice i Ante Vukasovića. U širem krugu bile su još 22 osobe: Ivo Frangeš, Grgo Gamulin, Ljudevit Jonke, Ivica Gaži, Zvonimir Komarica, Jure Sarić, Petar Šegedin, Ante Todorić, Ivan Vrkić, Vlado Veselica, Igor Zidić i drugi. Za organizaciju prikupljanja dokaza bili su zaduženi Zlatko Lacković iz Udbe te Vlado Perić i Stjepan Rajki iz Službe javne sigurnosti.
Bakarić dao naputak kako treba djelovati protiv „kontrarevolucionara“ među kojima je bio i Franjo Tuđman
Uoči udara na Maticu, piše Ivičević „zabrinuo“ se i Vladimir Bakarić, najodaniji Titov čovjek u Hrvatskoj. On je dao naputak kako treba djelovati protiv “kontrarevolucionara” i zajedno s Titom sastavio konačnu listu intelektualaca protiv kojih će se voditi montirani politički procesi.
Na konačnom popisu uhićenih intelektualaca 11. siječnja, koje je trebalo kazneno goniti, bili su: Marko Veselica, Šime Đodan, Bruno Bušić, Vlado Gotovac, Hrvoje Šošić, Jozo Ivičević, Ante Glibota, Ante Bačić, Vlatko Pavletić, Franjo Tuđman, Zvonimir Komarica.
D. Budiša: 80.000 ljudi u Hrvatskoj bilo je podvrgnuto represivnim mjerama
Nakon Karađorđeva, prema podatku koji je iznio Dražen Budiša u intervju Vijencu 2021. Matica hrvatska – Vijenac 725 – 726 – Građanina Josipa Broza htjeli smo pozvati za svjedoka, 80.000 ljudi u Hrvatskoj bilo je podvrgnuto represivnim mjerama, ne računajući patnje njihovih najbližih, koji su također imali probleme.
Dražen Budiša, jedan od još uvijek živućih svjedoka toga vremena u prosincu 1971. uhićen je i osuđen na četiri godine zatvora. Prisjetio se u tom intervju i svjedočenja Žarka Puhovskog, ali i Antonija Popovića, studenta Filozofskog fakulteta, te Tomislava Jantola. Popović se, rekao je Budiša mogao smatrati ključnim svjedokom na našem procesu, po dužini svjedočenja, a onda i po tome što je govorio i po medijskom praćenju njegova svjedočenja. Rijetko tko zna za njega, a „čovjek je svjedočio dva, možda tri dana protiv nas, najgorim riječima. Nitko nije dulje svjedočio i nitko nije gore svjedočio od njega“, prisjetio se Budiša koji je prvi bio uhićen i to mjesec dana ranije od upada u maticu hrvatsku – 11. prosinca 1971. oko 10.30 navečer na Zrinjevcu.
U tom intervju kazao je kako Marka Veselicu smatra najvećom žrtvom te represivne politike koji nakon ukupno 12 godina robije više nikad nije bio isti.
Za Tomislava Jantola, kasnije profesora na Fakultetu političkih znanosti rekao je da je bio jedan od gadnijih svjedoka. Bio je kao Puhovski, možda čak i gori. Ali taj Tomislav Jantol se 1990. prijavio kao dragovoljac u hrvatsku vojsku. „Bili smo jednom na tribini u Stuttgartu i ja sam pred našim ljudima, bila je puna dvorana, njemu pružio ruku i rekao: Ovo je svjedok optužbe na mom suđenju, ali ja mu sada dajem ruku jer se prijavio u hrvatsku vojsku, a nama je sada potrebno zajedništvo. Na neki sam način tom simboličkom gestom stavio točku na naše političke sukobe“, rekao je Budiša.
Na pitanje što je po njemu glavno nasljeđe „Hrvatskog proljeća“, rekao je da je to „zajednička ideja hrvatskoga suvereniteta koja objedinjuje sve sudionike Hrvatskog proljeća. Bili oni reformsko krilo partije, bili oni Matica hrvatska, bili oni studenti. Naravno da smo se razlikovali po tome kako suverenitet razumijemo i to ne samo studenti prema Matici ili Matica prema partiji, nego i u okviru svake od tih grupa. Ali ideja hrvatskog suvereniteta nam je bila zajednička“, rekao je Budiša ocijenivši da je „Hrvatsko proljeće“ raščistilo s jugoslavenskom idejom o hrvatskom narodu.
„To je bitna uloga Hrvatskog proljeća“, poručio je.
