Dva Sinjanina tri tjedna provela u Ekvadoru i osvojili Mount Chimborazo, 6267 metara

Svima nam je poznato da je Mount Everest najviša točka na Zemlji iznad razine mora, ali to zapravo nije najudaljenija točka od samog središta Zemlje. Naime, tu titulu nosi Mount Chimborazo u Ekvadoru sa svojih 6267 metara nadmorske visine na koji se prvi uspeo Englez Edward Whymper 4. siječnja 1880. godine.

Planet Zemlja nije savršena kugla i lagano je spljoštena, a upravo zahvaljujući tome šira je na ekvatoru. Spomenuti vrh nalazi se na jednom stupnju od polutnika i sjedi na točki koja se naziva ekvatorijalno ispupčenje.

Mount Chimborazo trenutno je neaktivni vulkan koji se nalazi u Zapadnim Kordiljerima, jednom od ogranaka Anda. Čak nije ni njezin najviši vrh, ali kada se popnete na tu najvišu točku, nigdje drugo na Zemlji niste bliže Suncu. Posljednji je put eruptirao daleke 550. godine.

Trojica Hrvata, dva Sinjanina: Ante Gugić i Ante Romac te Zoran Azinović iz Ploča, prije nepunih mjesec dana stigli su taj vrh za kojeg se rijetki mogu pohvaliti da su ga uspjeli osvojili.

S jednim od planinara, Antom Romcem, imali smo priliku razgovarati o tom velikom pothvatu. Prije same priče o Andama i Južnoj Americi, dotaknuli smo se Antinih planinarskih početaka koji su krenuli prije više od 30 godina.

“S tri godine sam počeo. Kao dijete sam živio u Zagrebu, roditelji su studirali pa sam s njim išao svaki vikend. Najmanje sam hodao kroz srednju školu, ali kasnije, od 20. godine pa nadalje gotovo stalno. Posljednje četiri godine baš profesionalno.”

Koji su vam najdraži usponi u životu?

“Meni je Dinara, to je valjda zato jer što mi je tu blizu i jer je naša planina. Onda i s BiH strane, Troglav, Kamešnica, ali Dinara je tu broj jedan.”

Od svojih početaka dosta se toga promijenilo u samom planinarenju, od brojnosti do informiranosti o samom sportu.

“Prije je to išlo dosta teže, bez interneta i navigacije. Recimo dok bismo planinarili po Bosni, morali bi stajati ispred dućana i pitati ljude za smjer i staze. GPS je postojao, ali je tada bio jako skup. Sada je to drugačije, ljudi se više odlučuju ići. Možemo reći da je to “u điru”, da je postalo trend, ali na kraju mogu reći da 90 posto ljudi koji se odluče planinariti zapravo su dobri ljudi.”

“Danas je puno dostupnije. Prije su išli profesori, liječnici, ljudi iz bogatijih slojeva. Ljudi sa sela nisu imali ni vremena ni novaca, to je prije bio potpuno drugačiji način života. Nama se i danas zna dogoditi po BiH i Crnoj Gori da nas lokalni ljudi u selima pitaju zašto se penjemo na vrh i zašto nam je to zanimljivo. Oni su tu ispod vrha cijeli život, a nikada se nisu popeli jer to im je nezamislivo uspeti se na vrh pet minuta. Tada je taj mentalni sklop bio drugačiji, možda to nisu shvaćali. Ako se nešto nije radilo iz interesa ili preživljavanja, onda nije imalo smisla, a drugima je to bila razonoda”, nastavio je Romac.

Za otići na daleku ekspediciju potrebno je donijeti odluku, tko je od vas trojica došao na ideju?

“Naš prijatelj Zoran Azinović iz Ploča, on nam je Mount Chimborazo spomenuo još prije pet, šest godina. Rekao je da je zanimljiva priča i da se malo ljudi penje. Prije stotinjak godina smatralo se i da je najviši vrh svijeta što zapravo i je istina jer je, kada gledamo od središta Zemlje, to vrh koji je najbliži Suncu. Njemu je ta ideja pala na pamet, ali je odustao, nije imao ni novca. Onda je meni prije godinu dana palo na pamet, slučajno smo se čuli i rekli: “Zašto ne?” Priključio nam se i naš Ante Gugić, odličan fotograf i planinar. Zoran je dao ideju, a možemo reći da sam je ja realizirao. Imali smo neke kontakte u Ekvadoru, ali nismo ni s kime ništa dogovarali. Tek kad smo stigli, dogovarali smo sve, pogađali se. U Južnoj Americi je sve na pogađanje.”

Koliko se razliku planinarska oprema na jednoj tako zahtjevnijoj ruti i na nekoj jednostavnijoj?

“Mislio sam da se koristi i više opreme, ali zapravo nije. Meni je sva oprema koju sam koristio po Balkanu i zimskim uvjetima koristila i ovdje. Jedino sam kad sam došao dolje iznajmio čizme za te velike visine, da se noge ne bi smrzle, ali vjerojatno bih i sa svojima mogao. Veće smo ledove doživljavali na našim planinama. Kao što je Stipe Božić rekao, nema razlike, jedno gore teže dišeš jer preko pet tisuća metara nadmorske visine, 50 posto kisika je manje nego negdje na morskoj razini. Posebne pripreme nisam imao, tu je najviše potrebna mentalna snaga. Naravno, treba i fizički, ali kada si mentalno jak, mogu se čuda raditi. Naravno treba i malo sreće, da vam se poklope određeni faktori poput vremena.”

Je li vas nešto posebno dojmilo po dolasku u Ekvador?

“Ljudi su puno ljubazniji, pristupačniji, to nas je dosta iznenadilo. Očekivali smo i više kriminala, dosta je policije na ulicama. Cijeli glavni grad Quito zapravo je cijeli zaštićen pod UNESCO-om. Govorili su nam da obavezno ruksake nosimo naprijed, ima dosta džeparenja, ali nismo imali nikakvu neugodnost. Ugodno nas je iznenadila i hrana. Voće, povrće, 90 posto hrane je vrhunsko, domaće. Mislili smo da će čak biti i jeftinije nego kod nas. Po manjim mjestima, zalogajnicama jest, ali u gradu nije puno jeftinije. Opet, noćenje u centru grada je 20 dolara s doručkom, to stvarno nije puno, svi smo imali svoje sobe.”

Sam glavni grad Quito je na 2850 metara nadmorske visine i potrebno je vremena za prilagodbu.

“Veliki je šok doći iz Hrvatske s 300 metara na 2800 pa smo prvih nekoliko dana samo šetali po gradu. I uz manji napor bi se uspuhali zbog drugačijeg zraka. Naravno, njima je to sve normalno. Penjali smo se postepeno, prvo na 4000 metara pa nakon dva dana na 4700 metara. Onda smo dan-dva imali loše vrijeme pa je slijedio aklimatizacijski uspon na 5100 metara. Na 5300 metara smo prenoćili na snijegu pa zadnji dan na 6300, to je bio najteži dan, najveća visinska razlika.”

Iako se iz samog pojma “aklimatizacijski uspon” može zaključiti o čemu se radi, možete li malo detaljnije o njima? Bilo ih je nekoliko, poput Ruco Pichinche na 4969 m/nv.

“Mi, posebno Europljani, nismo navikli na to. Što je veća visina, rjeđi je zrak i trebate se postepeno, lagano penjati iz dana u dan. Isto tako mora se piti puno vode, dnevno pet do šest litara, dosta se hidratizirati i laganim koracima ići. Na kraju krajeva, tu se i ne može hodati brzo, ali mnogi se prevare, posebno oni koji su kondicijski spremniji. Na tri, četiri, pet tisuća metara se zalete, naglo uspenju na tu visinu. Tijelo bude nenaviknuto pa ih zna uhvatiti visinska bolest što znači: povraćanje, vrtoglavica, nesanica, gubitak apetita. U težim slučajevima može doći i do smrti, dođe do plućne embolije. Princip aklimatizacije je prilagoditi se na tu visinu što sporije. Iako ni tu nema pravila.”

“Meni se dogodilo da sam dolje došao prehlađen, a na tim visinama simptomi su puno gori. Došao sam gore pa su me grebala pluća, dobio sam i visinsku bolest, ali srećom lakše simptome pa sam preležao dva dana. Onda sam se oporavio i popeo se na vrh bez većih problema. Odnosno teško je bilo, ali uspio sam. Pri spustu me opet uhvatila visinska bolest, počelo mi se vrtjeti kao da sam pijan, nisam znao gdje sam.”

Nakon brojnih aklimatizacijskih uspona, slijedio je i onaj najviši uspon.

“Noćili smo u visokom kampu na 5300 metara nadmorske visine. Spavali smo u šatorima, oni nam pripremaju hranu, tope snijeg jer nema vode. Spavanje je bilo u pet poslijepodne, ustajanje u 11 navečer. Pokret je bio u ponoć. Hodali smo u navezu, jedan na drugoga, u pratnji vodiča. Hodali smo šest sati samo uz kosinu, 30 do 40 stupnjeva nagiba po snijegu. Činilo se nikako doći, ali došli smo 7. veljače u šest ujutro po ekvadorskom vremenu, taman kad je Sunce počelo izlaziti.”

Ipak, na vrhu se nisu mogli previše zadržavati.

“Bili smo jedva pet minuta jer otvaraju se pukotine. S obzirom na to da smo blizu ekvatora, Sunce je prilično jako i kada svane otvaraju se ledenjačke pukotine pa možete propasti. Neke su i po 20, 30, 50 metara duboke pa se morate što prije spustiti zbog sigurnosti. Isto tako bude mekaniji snijeg, teže se kretati jer se možete posklizati.”

Iako nisu ostali dugo na vrhu, pogled s vrha pamtit će se cijeli život.

“Pogled s vrha je bajkovit, bili smo iznad oblaka. Sličan osjećaj kao kad si u avionu, oblaci su ispod tebe. Tada je na vrhu bilo ugodno, nije puhao jak vjetar kako nekada zna puhati. Stvarno toga nije bilo. Nismo dolinu nešto ni vidjeli, uglavnom su to bili gusti oblaci. Ako gledamo od središta Zemlje, to je najispupčenija točka. Mount Everest nije uz ekvator, on je malo ipak više, a kako je Zemlja spljoštena ovo bi bio vrh svijeta. Taj dan bili smo najbliže Suncu na cijelom svijetu. Da se netko popeo isti dan na Everest, ne bi bio bliže.”

Nakon toga, trebalo se i spustiti.

“Kao što sam već rekao, malo me uhvatila visinska bolest, ali išli smo lagano uz pratnju vodiča. Nije bilo ugodno, bila je borba, no ne i toliko kritično. Kada smo se spustili na četiri tisuće metara, simptoma više nije bilo. Odmah sam rekao dajte mi vode, zasluženu nagradu. Kad smo se vratili, normalno smo spavali. Malo smo izmijenili zone, ali brzo smo se oporavili. Ono što još treba reći je temperaturna razlika. Kad smo sletjeli u Sarajevo bilo je oko nule, a tamo je bilo u prosjeku dvadesetak stupnjeva, izuzev uspona. Ispod deset stupnjeva Celzijevih nismo bili možda dva dana, ovdje su noći bile hladnije.”

Slijede planovi za nove ekspedicije, ali za sada nema žurbe.

“Vjerojatno Južna Amerika, nije isključeno ni Himalaja, neki usponi na šest ili sedam tisuća metara, ali vidjet ćemo. U Peruu je dosta stabilnije vrijeme nego u Ekvadoru, tako da ćemo možda tu. Ili Čile ili Himalaja, a to je želja svakog penjača i alpinista.”

Poruka za one koji bi se možda u budućnosti voljeli upustiti u planinarenje.

“Neće požaliti, samo je potrebna dobra volja i neka upišu planinarsku školu kojih danas ima svugdje. Najčešće se odvijaju u proljeće i jesen. Ponavljam, čisto dobra volja i imat će što za naučiti. Ako im se svidi, svidjet će im se, ako ne, ima drugih sportova.” prenosi sportnet.hr

FOTO: Ante Gugić, Ante Romac