“I vrijeme je stalo” – heroji Zdenko Pavela i Nediljko Milun

Ponedjeljak 10. travnja 1995. godine.

Dan za nekog poseban, za nekog običan, ali ne i za nas, inženjerijski vod 126. brigade. Suncem okupan dan za nas je bio težak dan, dan prepun tuge.

Poslije dobro odrađene akcije na padinama Dinare pješačka bojna je pomakla crtu bojišnice na nove položaje. Do novih položaja je bilo potrebno probiti put i ukopati se, izraditi betonsko sklonište za pješaštvo. Nije nam bilo prvi put pošto smo bili u stalnom pomjeranju crte bojišnice u pravcu Knina. Dio našeg voda koji se nalazio na Dinari započeli su svoj dio posla koristeći buldožer Katerpillar D8 “OSMICU”. Mi smo se nalazili u vojarni u Sinju i imali smo zadatak na točkove utovarivača montirati zaštitne lance, a poslije toga uputiti se na Dinaru i otkloniti novonastale kvarove na strojevima i vozilima. U vojarni smo završili s radovima oko 10 sati te smo se uputili terenskim vozilom na Dinaru. U bazu smo stigli oko 12 sati i zatekli smo jedan dio ekipe u predahu, poslije ručka. Grah s kobasicama je za ručak pa smo i mi pošli ručati.

U tim trenutcima zazvoni poljski telefon i naš službujući pohita da se javi. Nakon razgovora izlazi vani pomalo u nedoumici, kaže da je dobio informaciju od zapovjedništva bojne da su naši inženjerci koji se nalaze na probijanju puta imali nekakvu nezgodu, da im se nešto dogodilo. Po svemu što je čuo preko telefona, pozadinski žamor u prostoriji je signalizirao da se nešto dogodilo i da mu ništa nije drago. Odlučivši da situaciju i sumnju u dobivenu informaciju odmah istjeraju na čistac, zajedno sa zapovjednikom voda sjedaju u terenca i kreću do zapovjedništva bojne. U tim trenutcima je nestalo osmijeha na našim licima, nastavili smo započeti ručak, ali svatko je bio u svojim mislima. Nešto se u trenutku promijenilo, nemir se osjećao svakim tenom sve više. Očekivanje informacije se odužilo. Nama se svaka minuta činila kao godina. Ne znam ni sam koliko je prošlo vremena, jer u tim trenutcima za nas je vrijeme stalo. Nakon nekog vremena ipak se vraćaju. Približavajući se odmah smo vidjeli na njihovim licima grč i bol. Zaustavljaju se, izlaze u suzama i jecajima, a zapovjednik voda prilikom izlaska ne mogavši izreći riječi pokazuje dva prsta, nema glasa.

Osupnuti prizorom, nepomično stojimo, ne znajući što reći. Tišina vlada u taboru i sami nismo još svjesni stvarnosti, čuju sa samo jecaji mada još ne znamo što se točno dogodilo. Vrijeme je stalo, još se samo čuje zvuk terenca, ali to nikog ne smeta. Stislo se sve u nama, bol je jedina stvarnost. Nakon prvih trenutaka čujemo potpuniju informaciju da smo izgubili naša dva rukovaoca na OSMICI . Prilikom izvršavanja zadatka naišli su na odskočnu minu koja ih je pokosila. Nakon prvih trenutaka kada smo se pokrenuli, vratili u donekle stanje normale odlučeno je da se spremimo i krenemo u vojarnu. Krenuli smo s dva terenca i kamionom prema Sinju. Tijelo u grču, košmar u glavi, nije bilo previše razgovora, svatko je vrtio svoj film. U tim trenutcima bol je otupi razum, vozača kamiona pogreškom skreće na jednoj raskrsnici, ne znajući ni sam kako. Pokušaj da se vrati jednostavno ne ide, ostavlja kamion, prelaze u terence i stisnuti nastavljamo mučno putovanje. Dolaskom u vojarnu doznajemo potpuniju informaciju, saznajemo da smo izgubili dva čovjeka, ali ne kako smo prije dobili informaciju već smo izgubili jednog rukovaoca i načelnika inženjerije.  U trenutcima udesa drugi rukovatelj nije bio u blizini. Načelnik inženjerije je krenuo iz Sinja i odmah je svratio na mjesto radova. U trenutku dolaska rukovatelj zaustavlja stroj izlazi i staje na minu (paštetu) koja ga baca i aktivira odskočnu minu. Tupa pogleda primamo informaciju bez nekih vidljivih izražavanja osjećaja. U boli i sveopćem košmaru informaciju smo primili bez glasa i reakcije i nastavljamo u nekom svom svijetu. U nama vlada crnilo, tuga i bol, ne primjećujemo ništa i nikog.

Razilazimo se i ostaje nam još samo jedan susret s našim inženjercima. Ostaje zadnji pozdrav na groblju. Okupljamo se u tišini, blijedih lica s bolnom grimasom postrojavamo se u dvored, posljednji pogled na lijes prekriven zastavom, na obitelj, posljednji pozdrav i rastanak s prijateljima, braćom s kojim smo dijelili dobro i zlo. Inženjerijski vod i njihove obitelji će uvijek pamtiti taj dan. Ostaju nam uspomene na nama drage ljude. Ostaje nam slika i priča da se ne zaboravi.

Na spomen pripadnicima inženjerijskog voda 126 brigade, Nediljko Milun i Zdenko Pavela.

Neka Vam je laka Hrvatska gruda.

Tekst je izveden iz knjige “Bitke za život” autora Jozo Klarić – Klajo