Marko Vučković – Mesar : još jedan „sinjanin koji je dao život u Vukovaru 1991“

Velika je nepravda što se pri razgovoru o Domovinskom ratu, napose, o gotovo tri mjeseca opsade Vukovara, vrlo rijetko spominju oni bez kojih bi otpor malobrojnijih i slabo naoružanih branitelja vjerojatno puno prije bio slomljen – vatrogasaca, pomoćnoga osoblja u bolnici, kuhara, žena koje su prale u nemogućim uvjetima i ostaloga korpusa koji nije bio na prvoj crti obrane, ali bez kojih bi se cijeli sustav zasigurno ranije urušio.

Jedna od strategija neprijatelja bio je i prekid dovoda vode, prekid komunikacija i sprječavanje opskrbe hranom, koja je za cilj imala izgladniti stanovništvo i što prije natjerati ga na predaju. U takvim okolnostima vrijednost starih bunara bila je neprocjenjiva, ali je dokazana činjenica da su pozicije bunara bile poznate neprijatelju, odavane i često granatirane, što je uvjetovalo da se po vodu odlazi pod vrlo teškim okolnostima, a broj onih koji su poginuli pri pokušaju donošenja vode s bunara iznimno je velik.

Dostaviti municiju, hranu i vodu na položaje, koje su gladni i iscrpljeni branitelji iščekivali s nestrpljenjem, kao i skrb i opskrba gotovo 15 tisuća civila po skloništima, usuđivali su se samo najodvažniji. Pod kišom granata, praćeni neumornim očima snajperista, često ne znajući koje su ulice sigurne za prolaz od ruševina, rupa od granata i avionskih bombi te jesu li u međuvremenu od posljednjeg njihovoga prolaza pale u ruke neprijatelju, usuđivali su se samo najodvažniji. Jedan od njih zasigurno je bio i Marko Vučković, poznatiji kao Mesar.

Na spomen imena Marka Vučkovića mnogi vukovarski branitelji slegnuli bi ramenima, ali kada bi čuli njegov ratni nadimak “Mesar”, lice bi im se razvuklo u topli osmijeh prepoznavanja.

Marko Vučković rođen je 19. listopada 1954. u Sinju, kao prvo od četvero djece Jure i Kate rođ. Babić. Rano djetinjstvo proveo je u selu Maljkovu, uz obalu Peručkog jezera, a u Vukovaru, kamo su mu se roditelji, poput mnogih drugih doseljenika iz toga dijela Dalmacije, uputili u potrazi za nekim boljim životom, završio je osnovnu školu, kao i srednju školu za gumarskog tehničara.

Sport je oduvijek bio dio Markova života. Već u školskim danima zaigrao je odbojku, potom i nogomet u tadašnjem NK “Radnički” na “Trokutu”, a kasnije se sve do rata bavio kuglanjem u Kuglačkom klubu “Borovo”. U tadašnjem Kombinatu gume i obuće, zaposlen je od 1974. godine, a ubrzo se ženi Radom rođ. Opačić koja mu rađa sinove – Stjepana, Maria i Ivana.

Kao mnogi Vukovarci (Marko bi me, kada bi to samo mogao, odmah sada ispravio i za sebe rekao kako je on “Kudeljarac”) slobodno vrijeme rado je provodio na Vuki i Dunavu, ribareći ili “odmarajući dušu” vozeći se po rukavcima u svojoj šest metara dugoj čiklji.

U ljeto 1991. borovski radnik, prvo u Staroj, a potom u Novoj pneumatici, sportaš, ali prije svega sin, brat, suprug i otac trojice sinova, gotovo preko noći radno odijelo i sportsku obuću zamijenio je vojnom odorom i vojničkim čizmama. Kao pripadnik 4. bojne 3. gardijske brigade osnovane 15. lipnja 1991. na Opatovcu vrlo brzo postao je najpoznatiji vukovarski logističar.

Iako malo ljudi zna njegovo pravo ime, Marka Vučkovića mnogi prepoznaju kroz njegova djela. Dostava hrane na punktove u cijelom gradu, po čemu ga najviše ljudi i pamti, pronalaženje i dostava namirnica za kuhinju te dostava streljiva, lijekova i prijevoz ranjenika, samo je dio teških zadataka koji su bili njegova svakodnevica. Mesar je zasigurno, uz pomoć koja nikada nije došla, bio najiščekivanija osoba u ratnom Vukovaru. Posebno se to odnosi na civile u zajedničkim skloništima, a ponajviše na umorne, gladne i iscrpljene branitelje na položajima. U rijetkim trenucima odmora najčešće pitanje koje se izricalo bilo je: “Je li dolazio Mesar?”.

“Potvrdan odgovor značio je kako ćemo taj dan ipak nešto pojesti”, reći će kroz priču oni koji ga se s ljubavlju sjećaju. Bilo je dana kada su Marko i njegove “desne ruke”, prvo Davorin Fumić – Fuma do njegova ranjavanja, a potom Jasna Edl-Špiljar, promijenili i po tri kombija jer je njihovo nadmudrivanje sa snajperima i granatama u sve razrušenijem gradu uzimalo svoj danak.

“Ja sam upravo priželjkivao da bude ranjen jer sam znao da izvršavajući takve zadatke ne može preživjeti”, s tugom mi je ispričao Ivan Vučković, Markov mlađi brat.

Jasna Edl-Špiljar, koja i sada o njemu teško može pričati, a da joj se oči ne ispune suzama, s ponosom ističe: “Kraj Marka, bojati se, pokazati strah, bila je sramota. Stalno je govorio: ‘Po gasu i što nam Bog da. Mi to moramo, ljudi nas čekaju'”.

Dana 3. studenoga 1991. pri pokušaju dolaska iz borovske tvornice u bolnicu gdje je bio pozvan, na mostu kod vukovarske luke, Marko Vučković smrtno je ranjen. Pogodio ga je metak s transportera koji je s Dobre vode neprestano gađao most koji je bio jedina poveznica između Borova naselja i Vukovara.

Godine 1998. nakon ekshumacije i identifikacije, pokopan je na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. U jednom od svojih prvih intervjua Mile Dedaković – Jastreb spomenuo ga je pod ratnim imenom “Mesar”, kao primjer neustrašivosti i htijenja, a u sjećanju svojih prijatelja i suboraca, Marko Vučković ostat će primjer tihog i samozatajnog heroja. Kada je ubijen, Marko Vučković, suprug, sin, otac i brat, imao je 37 godina.

Marko Vučkoviću HVALA TI!

https://direktno.hr/direkt/marko-vuckovic-mesar-po-gasu-i-sto-nam-bog-da-170360/