Dopis čitatelja Sinjske rere T. B. B. prenosimo izvorno i u cijelosti:
Pišem ovo kao mještanin. Kao netko tko živi u Turjacima i svakodnevno gleda kako naše selo – zajedno s dijelom Brnaza, od Masle do Klarića – polako tone u zaborav.
Dok se u drugim dijelovima grada uređuju šetnice, pokreću projekti i najavljuju nova ulaganja, mi ovdje imamo sasvim drukčiju realnost.
Gledamo kako nam se gomila smeće iznad glava a kad ugrije širi nesnosan miomiris.
Mjesecima upozoravamo na problem otpada. I nije riječ o jednoj vreći ili prolaznom problemu. Smeće se gomila na Mojanci, divlja odlagališta rastu, a reakcije su prespore ili ih uopće nema.
Preskočeni u Aglomeraciji
Kada je riječ o projektu Aglomeracije, ispada da za nas mjesta nema. Dok se drugdje gradi i modernizira kanalizacijska mreža, Turjaci i dio Brnaza ostali su izvan plana.
Plaćamo poreze kao i svi drugi. Sudjelujemo u svemu kao i svi drugi. Pa zašto onda nismo dio projekata koji bi nam osigurali osnovne komunalne uvjete?
Osjećaj je jednostavan – kao da nismo bitni, kao da nismo važni.
Cesta je postala trkalište
Posebno me boli pitanje sigurnosti. Kamera za nadzor brzine kod škole u Turjacima je uklonjena. ( Gradonačelnik obećao da ce bit vraćena) . Od tada, prometnica kroz naselje postala je poligon za jurcanje automobilima.
Svaki dan gledam kako vozila prolaze brzinom koja nema veze s ograničenjem. Djeca idu u školu. Stariji prelaze cestu. Mi roditelji stojimo i nadamo se da se ništa neće dogoditi.
Zar treba čekati nesreću da bi se reagiralo?
Šutnja koja najviše boli
Obraćali smo se, upozoravali, slali upite. No konkretnih pomaka nema. Najčešće ostajemo bez odgovora.
Ne tražimo privilegije. Ne tražimo ništa izvanredno. Tražimo osnovno – čisto okruženje, komunalnu infrastrukturu i sigurnu cestu za našu djecu.
Želim da Turjaci i dio Brnaza budu dio grada u stvarnosti, a ne samo na papiru. Želim da se i nas vidi, čuje i uvrsti u planove.
Jer mi nismo rubna zona. Mi smo ljudi koji ovdje žive, rade, glasaju i doprinose.
I NEĆEMO šutjeti.
