Sinjani i ove godine presudili, krnjo planuo na sred Pijace, a s njim i svi „euri, kave i mesina“

Na sinjskoj Pijaci ponovno je gorilo  i to ne samo zbog cijena, nego zbog tradicionalnog suđenja krnji, koji je i ove godine ponio teret svih grija proteklog razdoblja.

Pred „(ne)časnim sudom“ našao se bivši glavni državni inspektor, simbolično prikazan kako izlazi iz kante za otpad, dok mu iznad glave visi natpis Kojića greda i da se zna o čemu je riječ i kome se prašina digla.

Suđenje je, po staroj dobroj sinjskoj tradiciji, započelo dramatično.

– Je li dosta vike svite? Ajde sada se smirite! Svima nam je danas čast da sudimo bivšu vlast! – zagrmio je sudac, dok je pisar muku mučio s tipkovnicom jer mu, kako kaže, „slovo M ne radi kad triba pisat Mikulić, mesina i mito“.

Rješenje je brzo pronađeno:

– Di je meso, piši svinja! A eure misto mita! – presudio je sudac, jer u Sinju se i tehnički problemi rješavaju kreativno.

Tužitelj nije štedio riječi. Nabrojeni su grijesi od Zagreba do Lučana, od inspekcijskih kazni do Kojića grede, aludirajući na eksploatacijsko polje koje je posljednjih mjeseci podiglo više prašine nego svi bageri zajedno.

– Misto da nan zazelene oranice, triba otvarat rudokope slanice! – odzvanjalo je Pijacom.

Spominjali su se „euri i mesina“, kamenolomi i kumovi, a Remetinec je u presudi opisan kao „internat s braćon po zanatu“.

Branitelj je, očekivano, pokušao ublažiti stvar:

– Šteta vakog lipicanca da svit gleda s kratkog lanca… Pustite ga da bar još malo krade! – vapio je, ali publika nije imala sluha.

Sudac je na kraju zaključio da „toga nema u knjigama“ i naredio da se krnju dobro naulji.

Uslijedila je baklja, plamen i gromoglasni pljesak. Krnjo je izgorio ispod ferala, a s njim, barem simbolično i sve ono što je Sinjanima diglo tlak protekle godine: rudokopi, političke svađe, inspekcije, prašina, euri i mesina.

A ako je suditi po plamenu  dogodine bi opet moglo biti materijala.