Vraća li se “Rera” u Sinjski đardin – detalji velikog projekta

Zanimljiv članak sinjskog novinara u Slobodnoj dalmaciji se pojavio na temu povratka “Sinjske rere” u Sinj koji bi se mogao relizirati na 60-tu godišnjicu od zadnje vožnje uskotračne željeznice Sinj – Split. Mnogo će priča poteći na temu ove ideje u gradu Sinju i sve neka budu pozitivne. Jedna naša je da bude “Rera” instalirana u Sinjski đardin neiskorišten park u dobrom dijelu na ulazu u centar Sinja ako se želi između ostalog i turistički prezentirati vraćena “Rera”. Možda ima i boljih lokacija, možda bi se i građani mogli očitovati i anketirati. No najvažnije je da projekt uspije i “Rera” se nakon 60 godina vrati u Sinj.

Članak Toni Paštra prenosimo u cijelosti:

Pred nama je godina četiriju značajnih jubileja.

Gradska glazba Sinj proslavit će 160 godina osnutka i kontinuiranog rada, klapa “Sinj” za koju ne treba navoditi atribute obilježit će 40 godina rada, istovjetni jubilej obilježit će i navijačka skupina Sinjski maligani, a posljednjeg dana rujna navršit će se 60 godina od zadnje vožnje uskotračne željeznice Sinj – Split, kojoj su Sinjani dali ime Rera.

Ta naša ferata duboko se usjekla u kolektivno sjećanje građana Sinja i cetinskog kraja, a od njezina posljednjeg zvižduka u Sinju nikada nije ugašena nada da će se Rera vratiti u grad. Ja ću kao gradonačelnik učiniti sve što je u mojoj i u mogućnosti gradske uprave da se do 30. rujna Rera vrati.

Da se vrati parna lokomotiva koju bismo kao vrijedni izložbeni eksponat naše povijesti postavili neposredno uz zgradu nekadašnje sinjske željezničke postaje – kaže nam sinjski gradonačelnik Miro Bulj koji povratak Rere drži jednom od svojih primarnih zadaća u prvoj godini mandata.

Da to nisu samo snovi jednog lokalnog političara uvjerili smo se kroz dvije, za realizaciju toga projekta važne pretpostavke. Prva je skrivena stavka u ovogodišnjem gradskom proračunu koju smo uspjeli dešifrirati, a poslije čega nam je Bulj potvrdio da je rezervirani novac namijenjen upravo financiranju vraćanja Rere prenosi slobodna dalmacija.

OD SINJA DO ČAČKA!

Drugi je potvrda poduzetnika Joška Marića, rođenog Sinjanina iz Brnaza s prebivalištem na Krku da je pronašao, kupio i pokrenuo obnovu parne lokomotive, i to upravo onakve kakva je vozila na relaciji Sinj – Split – Sinj.

Radi se o parnoj lokomotivi proizvedenoj u tvornici “Đuro Đaković” u Slavonskom Brodu, tip 83. Ona parnjača koja je odvezla posljednju kompoziciju iz Sinja 30. rujna 1962. godine imala je na sebi oznaku 83–017, dakle bila je tip 83, a imala je serijski broj 017.

Ta je lokomotiva, po predaji, iz Sinja dospjela u Crnu Goru. Prije 10-12 godina Sinjani su joj ušli u trag, uspostavili kontakte za njezin povratak, ali su se preglasno veselili i sporo radili pa je ta posljednja sinjska parnjača umjesto u Sinj prispjela u Srbiju, u Čačak.

Ova koju je pronašao i kupio Marić i dao da se u specijaliziranoj tvrtki počne obnavljati također je iz serije 83, dakle potpuno istovjetna posljednjoj sinjskoj Reri, a njezin serijski broj proizvodnje je 181.

S ovom pričom, koja će zasigurno obradovati Sinjane i Cetinjane na početku godine u kojoj će Rera posve izgledno ponovno doći u alkarski grad i tu trajno ostati, vratit ćemo se u vrijeme njezina odlaska.

Vlak broj 3834 koji je vukla parna lokomotiva na posljednje putovanje prema Splitu otpremio je 30. rujna 1962. godine danas pokojni nekadašnji prometnik Marko Grbeša, koji je o tome događaju poslije gotovo 40 godina izjavio:

– Toga dana čuo se posljednji zvižduk ferate, Rere kako ju je narod prozvao, i to mi je bio najtužniji dan u životu. S Rerom i ja sam umra, ja sam nesta s njezinim zadnjim zviždukom. I uvijek mi je to u duši, jer Rera je bila duša Sinja i ciloga ovoga kraja, ka i Gospa Sinjska.

Iako je, dakle, od njezina posljednjeg zvižduka u alkarskom gradu prošlo šest desetljeća, Rera je među Sinjanima i Cetinjanima još uvijek prisutna, kao da je jučer prestala prometovati.

Uskotračna željeznica je duboko usječena u kolektivnom sjećanju stanovnika alkarskog grada i kraja, iako je sve manji broj onih koji su je fizički doživjeli, bilo da su je samo vidjeli ili se u njezinim vagonima vozili do Splita i natrag.

Gledajući Reru kroz fokus proteklog vremena stječe se dojam da za sinjskom feratom nostalgija raste iz dana u dan. Moglo bi se ustvrditi – s razlogom.

Zahvaljujući upravo toj uskotračnoj željeznici, puštenoj u promet 12. rujna 1903. godine, sinjski i cijeli cetinski kraj otvorio se prema Splitu, prema svijetu.

Uza sve svoje mane, prvenstveno puževu brzinu, neudobnost i veliku nesigurnost, Rera je snažno utjecala na gospodarski, socijalni i kulturni iskorak alkarskoga grada i kraja.

‘OĆEL ISPAST KOJA VIDA, SVAK SE U NJOJ PITA!

Budući da žal za ukidanjem Rere nikada nije prestala, povremeno se u Sinju iniciralo da se trajno i fizički obnovi sjećanje na tu uskotračnu željeznicu, barem nabavom parne lokomotive kakva je nekada prometovala, i izloži se kao vrijedni i neprolazni spomen, ali i turistički potencijal.

Nostalgija za nije snažna samo među žiteljima alkarskog grada već možda još više među Sinjanima i Cetinjanima koji žive daleko od rodnog kraja. O tomu svjedoči izdavački potez Kluba Sinjana u Zagrebu koji je 2006. godine tiskao vrijednim fotografijama ilustriranu priču “Sinjska ferata Rera” iz pera Klišanina Valtera Firića.

Još 1975. godine sinjski glazbenik Mile Čačija Čaja skladao je pjesmu o Reri koja je izvedena na Splitskom festivalu i ostvarila je zapaženi uspjeh kod publike. Stihovi “Tri ure vozila je od Sinja do Splita, “Oćel ispast koja vida svak se u njoj pita, Švercerice strepile su da li će stići, Il će ostat neprodani jaja i pilići,…” i danas se pjevuše.

Maestro Mojmir Čačija, voditelj klape “Sinj”, prilagodio je bratovu pjesmu za klapsku izvedbu pa je ona na popisu stalnog repertoara jedne od najuspješnijih hrvatskih klapa.

Mnogi su, dakle, kroz protekla desetljeća bili u potrazi za Rerom i pokušavali doći do nje da bi je vratili u alkarski grad, ali nisu uspijevali. Joško Marić je uspio, došao je do parne lokomotive, postao njezin vlasnik, ugovorio je njezinu obnovu i nudi je rodnom gradu na preuzimanje. Evo Marićeve priče:

– Prije godinu i po dana, u kolovozu poslije održane Alke i proslave blagdana Velike Gospe, s društvom sam sjedio na Pijaci. U priči smo se dotaknuli Rere.

Pretpostavljajući da bi se do parne lokomotive moglo doći na prostoru bivše države, koju sam kroz svoj profesionalni život dobro upoznao, ja sam kazao da me ta priča zainteresirala, posebno i zato što sam odrastao uz trasu kojom je Rera prolazila kroz moje rodne Brnaze.

Prijateljima s kojima sam sjedio i razgovarao izjavio sam da bi se vjerojatno moglo doći do parne lokomotive. Oni su me uputili da razgovaram s Monikom Vrgoč, direktoricom TZ-a grada Sinja.

Gospođa Vrgoč bila je oduševljena, ideju je podržala bez zadrške i kazala da je želja o povratku Rere u Sinju “vruća” barem posljednjih 30 godina – kaže Joško Marić i nastavlja:

– Idućih dana meni se dogodila najveća stvar kako ju je u jednom od svojih djela nazvao Meša Selimović. Dogodila mi se želja. Želja da vidim Reru u Sinju.

S tako sazrelom željom nazvao sam jednog prijatelja iz Travnika u BiH i zamolio ga da se raspita gdje ima takvih lokomotiva. On mi se s povratnom informacijom javio istoga dana.

Kazao je da lokomotiva kakvu sam mu opisao ima kod njih u Travniku te mi je kao kontakt dao telefonski broj Fatime Maslić, direktorice Zavičajnog muzeja u Travniku. Iznenadio sam se jer je Fatima Maslić bila moja dugogodišnja poznanica i prijateljica.

Odmah sutradan, dakle u kolovozu 2020. godine, otišao sam u Travnik i našao se s Fatimom. Ona mi je ispričala kako je 2008. godine vodila rekonstrukciju lokomotive takozvane “zubnjače”, koje su se koristile za prometovanje preko planinskih prijevoja u BiH s velikim usponom, primjerice na dionicama pruga Bugojno-Travnik i Konjic-Sarajevo, a uz klasični imale su i pogon zupčanikom trećom šinom.

Ta lokomotiva čiju je obnovu vodila Fatima Maslić spada u posljednje četiri parnjače toga tipa u cijeloj Europi, a danas je vrijedni spomenik i turistički eksponat.

Fatima mi je kazala da lokomotivu kakvu tražim vjerojatno imaju u Banovićima i dodala da je u tom gradu skupina zaljubljenika u parne lokomotive osnovala udrugu “Bosanski kolosijek”, kao i da je u Banovićima sjedište tvrtke “Erax Invest” u kojoj restauriraju parne lokomotive.

Uz ostale, vrhunski su restaurirali i Fatiminu “zubnjaču”. Zahvalio sam Fatimi, kod nje se “naoružao” telefonskim kontaktima i istoga dana krenuo u Banoviće.

Sutradan sam se našao s Refikom Husićem, vlasnikom “Erax Investa”, od kojega sam dobio informaciju da “Rudnici mrkog ugljena Banovići” imaju četiri parne lokomotive iz serije 83 proizvedene u “Đuri Đakoviću”.

Dvije su, kazao mi je Refik, neispravne, jedna je bila kod njih na restauraciji, a jedna je bila u potpuno ispravnom stanju, “pod parom” kako je rekao, te povremeno vozi turističke ture. Tu sam se uhvatio kao glamac na ješku.

Znao sam da će me adrenalin koji sam doživio gurati da idem do kraja – kazuje nam Joško, a govori sa strašću kao da je upravo u tom trenutku saznao za lokomotive iz serije 83.

JEDNA “GLUMILA” U “VALTERU”

Marić je za boravka u Banovićima došao do predstavnika “Rudnika mrkog ugljena”, kazao im što ga zanima, a oni su mu omogućili da razgleda lokomotive, naglašavajući da su one njihov veliki turistički potencijal.

– Poslije razgovora s njima, u dogovoru s Refikom Husićem preko “Erax Investa” smo “Rudnicima mrkog ugljena Banovići” 31. kolovoza 2020. godine uputili pismo namjere za otkup neispravne lokomotive oznake 83-157.

Uskoro smo dobili odgovor da je ne bi prodavali jer im je ta parna lokomotiva posebno značajna budući da je sudjelovala u snimanju filma “Valter brani Sarajevo”. Znao sam da ima i četvrta, s oznakom 83-181. Uz pomoć brojnih prijatelja pratio sam razvoj događaja.

U jednom trenutku, u drugoj polovici prošle godine, “Rudnici mrkog ugljena Banovići” odlučili su neispravnu lokomotivu oznake 83-181 i cijelu kompoziciju od hrđe uništenih vagona dati na javnu dražbu kao staro željezo. Javio sam se na javnu dražbu na kojoj sam bio najpovoljniji ponuđač pa sam postao vlasnik cijelog “paketa”.

Stvarni vlasnik postao sam 19. studenoga 2021. godine jer sam toga dana obavio posljednju uplatu prema ugovoru s “Rudnicima mrkog ugljena Banovići” i dopremio lokomotivu s vagonom za ugljen, što predstavlja neodvojivu cjelinu, u krug tvrtke “Erax Invest”. Na moj zahtjev u “Erax Investu” su tijekom prosinca napravili ponudu za potpunu obnovu lokomotive, koju sam ja prihvatio, potpisao ugovor i uplatio akontaciju da se krene s poslom.

O kojim se iznosima radi – pitamo sugovornika.

– Za sve dosadašnje troškove koje sam imao, a koji obuhvaćaju aktivnosti tijekom 2020. i 2021. godine, dakle sve do dopremanja kupljene lokomotive u krug poduzeća “Erax Invest” i uplaćenu akontaciju za početak obnove, odlučio sam da to bude moj doprinos povratku Rere u Sinj. Pritom moram naglasiti da su mi u dosadašnjoj realizaciji ovoga projekta veliku potporu pružali moji prijatelji iz Bosne i Hercegovine kojima sam kazao da to radim za svoj rodni grad.

Sinj bi trebao financirati obnovu lokomotive. Prema troškovniku “Erax Investa” radi se o iznosu od 92.500 eura. Za taj novac izvest će se kompletna restauracija, što znači da će se lokomotiva dovesti u potpuno obnovljeno stanje. U “Erax Investu” formirali su posebni stručni tim za obnovu lokomotive.

U kojem roku bi se obnova obavila?

– Dogovarani rok je godinu dana, ali me Refik Husić uvjerio da to može biti i puno prije, do godišnjice sinjske Rere u rujnu.

Znači da bi se Rera, po vama, u rujnu mogla vratiti u Sinj?

– Mogla bi.

A hoće li?

– To ovisi o sinjskoj gradskoj vlasti.

Jeste li kontaktirali s gradonačelnikom Buljem?

– Sastali smo se, a nazočilo je i nekoliko njegovih suradnika. Gradonačelnik je bio oduševljen. Kada se uvjerio da se radi o posve istovjetnoj lokomotivi koja je vozila sinjsku feratu, rekao je da će Grad ući u realizaciju toga projekta.

Ja čekam da to sve skupa konkretiziramo. Kao rođeni Sinjanin nadam se da će se projekt razvijati na zadovoljstvo Grada i njegovih građana.

Ako se, međutim, uvjerim da se proces vraćanja Rere u Sinj svodi na “šuplju” priču, sve što sam do sada napravio preusmjerit ću u poslovni potez. Ovakvih parnih lokomotiva na tržištu je vrlo malo, a potražnja je velika. Sinj doista ima jedinstvenu priliku za vraćanje Rere i ne smije je propustiti – zaključuje Marić.

Željeznička pruga od Splita do Sinja bila je duga 45 kilometara, a ferata se kretala brzinom nešto većom od 20 kilometara na sat. Dionica od Dugopolja do Sinja trebala je bili samo “slijepi krak” planirane pruge koja bi Split, tada lučki grad u austrijskoj Dalmaciji, trebala povezati sa zaleđem i spojiti ga s Bugojnom i ostatkom tada guste uskrotralne mreže u BiH koju je carevina pripojila 1908. godine.

Tako je vožnja od Sinja do Splita trajala oko dva sata i 10 minuta, a iz Splita do Sinja, zbog puno većeg uspona, trajala je dva i pol sata, a često i više. Iz Sinja je Rera polazila prema Splitu u 5.30 i 14.40 sati, a iz Splita prema Sinju u 8.15 i 17.55.

Na uskotračnoj pruzi Sinj – Split – Sinj Reru je vuklo gotovo 20-ak različitih lokomotiva. Pruga je otvorena s tri lokomotive serije 188 tip C od 250 konjskih snaga, proizvedene u tvornici “Krauss” u austrijskom Linzu od 1884. do 1903. godine.

Poslije Drugog svjetskog rata stigle su i dvije lokomotive iz Amerike, kao pomoć UN-a tadašnjoj Jugoslaviji. Slobodna Dalmacija bilježi da je na pruzi 1955. godine prometovalo šest parnih lokomotiva.

Posljednje lokomotive koje su vukle Reru bile su tipa 83 od 345 konjskih snaga, a proizvodile su se u tvornici “Krauss” od 1903. do 1929. godine i u “Đuri Đakoviću” 1948. i 1949. godine.