autor : Ivica Perković dr.med. vet.- pjesma na vječnu slavu i hvalu poginulim braniteljima Domovinskog rata s područja Općine Otok.
Imali su san o slobodi, ljubav prema Domovini, žrtvenici su slobode za pokoljenja Otoka, Gale, Rude, Udovičića i svoje hrvatske domovine.
Petnaestorica junaka
Na svetom mramornom bloku
Upisana su imena petnaestorica junaka
Epitaf uz njih za nas je napisan
Vječna je to bolna uspomena
Domovina je zvala teško joj je bilo
Sanjali ste ju i nitko nam nije mogao
Tu svetinju da otkida komad po komad
Da nam bude iz vjekova sve uzalud
Niste se plašili i ka prvoj crti se krenuli
Prvi ste boj osjetili
Prvi ste metak primili
Prvi ste geler pokupili
Prvi ste krv pustili
I prvi ste u smrt otišli
Petnaestorica otočkih junaka
Sve hrast do hrasta
Sve čovjek do čovjeka
Sve junak do junaka
Spomenik na Vašu uspomenu ponosno stoji
Uklesana imena na Vašu uspomenu
Buket cvijeća na Vašu uspomenu
Upaljena svijeća na Vašu uspomenu
Naklonjene glave i molitve naše su
Za Vašu uspomenu i jedinu nam Domovinu
Anđeli su Vas k nebu pozvali
Najljepše zagrobne dvore ste dobili
Zvona zvone za Vas najbolje ode
Krunice se u otočkim kućama mole
Na blagoslov njima i obitelji njihove
Obitelji suze puste
Teško im je bez Vas
Vrijeme prolazi i
Uvijek smo uz Vas
Pjesmu šalje: – autor Ivica Perković dr.med.vet.
Pjesma je posvećena nevinim žrtvama pokolja 28.ožujka 1944.godine, Otoka,Gale,Rude i drugih podkamešničkih sela.
Kad su izveli svijet iz kuća, zapucali su iz strojnice:”Svit pada….”Kuće počele gorit. U kućon ovce, magarad, konji, kokoši, mačke, sve skiči jer sve gori,-citat
BRECAJ
Bila je jaka zima i vjetar im je kočio tijelo
Tu pored njih stajale su te ubojice
Onda padoše ti ljudi kao Isus ničice
Ubiše ih smijući im se u lice
Sa crkvenog zvonika
širio se zvonjave val
i sve ih k sebi pozivao
smrtni im je to bio brecaj
Nategnuti konopci u čvrstoj
su zvonarevoj ruci
s punom snagom
i težinom svoga tijela
pokreće on dva zvona vela.
Zvonjava dolinom odzvanja
Ubijeni odlaze bez zadnjeg pomazanja
Ali Bog ih k sebi prima
U raju će im biti svjetlo a ne tmina
Ubila ih tuđa ruka
Prevarili ih zli ljudi
O Bože pa to su bili samo djeca, žene i odrasli ljudi
O Bože što im neprijatelji tako presudi
Od rođenja pa do smrti
životni se kotač vrti
brecaji su zadnji zov
i na onaj svijet plov
I sve dok ima smrti brecaji će se čuti,
a poslije ide vječna tišina i pokoj vječni njima
Bila je jaka zima i vjetar im je kočio lice
Tu pored njih stajale su te ubojice
Onda padoše ti ljudi kao Isus ničice
Ubiše ih smijući im se u lice
Potkamešje obuzela smrt i crnina
Crveni partizani sakrili se duboko u šumi
Preživjeli narod u molitvi i tuzi
Kupi nepokretna mrtva tijela
Krv se suši i čini blatnu koru
Puno ih je svako seosko groblje
Svaka kuća srušena i zapaljena
Vatra, rika, jecaj, plač i grobna tišina
Amen.
